9 Views,

Da za prave majstore uvijek ima posla dokaz je Đuro Milanović, kovač iz Mrkonjić Grada, koji u svojoj radionici zapošljava dvojicu radnika i traži trećeg. Milanović i njegovi radnici prave oko 300 različitih artikala uglavnom za poljoprivredu i šumarstvo, često popravljaju alate za građevinarstvo, a Milanoviću nije strana ni izrada namještaja i kovanih ograda. U vrijeme posjete ekipe Anadolu Agency (AA) u ovoj radnji svi su bili posvećeni izradi konjskih potkovica za koje Milanović kaže da su “alfa i omega” kovačkog zanata. “Nema nas trojica u Bosni i Hercegovini koji to radimo i mislim da nas neće biti još dugo”, priča Milanović i dodaje kako su njegovo tržište osim BiH i zemlje regiona, Srbija i Hrvatska. O izumiranju starog zanata, kaže ovaj majstor, najbolje govori činjenica da je nekada u Mrkonjić Gradu gorilo oko 50 kovačkih vatri. “Neko je imao po dvije vatre, neko jednu, a sad nas je ostalo samo trojica u Mrkonjiću.” Majstori u Mrkonjić Gradu najpoznatiji su po izradi kosa,varcarki što su ime po ime grada u turskom periodu - Varcar Vakufu. "Mrkonjić ima vrlo dugu tradiciju u razvoju kose, inače, zanatski kraj nije bio samo padine, ali kosa je, između ostalog, debi Mrkonjić Grad i to je poznato. To je sve što se kuje, još uvijek kuje u Mrkonjić Grada i nigdje drugdje u bivšoj Jugoslaviji ", kaže Đuro Milanović. kovanice Kosa je specifičan proizvod, koristi se za košnju trave, a izrađen je od posebnog s materijalom koji se proizvodi u Austriji. To je, kaže on, je preduvjet da bi dobar komad. Izrada više operacija: vuče, pečenje, od preko noći, dok razbijanje, stanjivanje, brazde, iscijedite peti i čišćenje. "Kosa mora biti čista i bijela poput snijega da se prije stvrdnjavanja može slijediti svoju boju. Prije kaljenje završni rad je upisati ime i prezime i godine. To je vrlo važno, jer danas ima puno piratstva i uvijek je bio, ali ljudi lažiranje ", rekao je Milanović. On kaže da je primijetio na sajmu u NovomSad, u Sarajevu i drugim gradovima koji prodavači tvrde da imaju kosu koja prodaju proizveden je u Mrkonjić Gradu. "A, ne svjetlost nije Mrkonjić Grad novčića. Ovdje imamo malo savjetovati kako bolje zaštititi svoj proizvod, počeli štancati čak i imena ", rekao je on. On je ispričao kako je tržište u Banja Luci pronašao čovjeka koji je tvrdio da ima kosu koja Prodaja Ibrahim Krivdić, Mrkonjic majstor, koji je umro više od 30 godina. "Ja ga pitam kako je Ibrahim, kaže da je dobro, tamo je ljubav", ispričao je Milanović, dodajući da je čovjek nikada nije vidio nakon što je "izružio". On objašnjava da osim odabira materijala, ravna kosa treba krivotvoriti struke. "Ne izgorjeti, ali ne i led rad, jer je kvar. Naravno, u pitanju najnoviji stvrdnjavanja kose. Mora biti točna temperatura grijanja kosa, jednako grije ", rekao je Milanović. Recept za blato se drži u tajnosti, i majstora, prema njegovim riječima, tajna često čuvaju i njihovih radnika. objavije samo da je jedan od sastojaka medvjeđe salo. “Kada se ubije medvjed negdje, mi to dočujemo, kanta sala svake godine se prikupi i ostali derivati koji se dodaju, tako da ne mogu vam reći šta je”, kaže on. Pri “otpuštanju kose” objašnjava da postoji čitav spektar boja koje kriju svoju tajnu. “Te dugine boje su ta tajna, a majstori koji to rade, mi Mrkonjčani, mi tu i nešto znamo, dok laici vide samo dugu i ništa joj ne zna očitati. Mi pratimo vremenski period, kretanje tih duginih boja, a između ostalog mora se tačno znati da li je vedar dan”, priča ovaj majstor. Vremenske prilike utiču na kosu, kaže “zna se čak i oblak oslikati na njoj”. Prije su, dodaje, kovačke radnje bile male, tamne, sa malim prozorom da zimi ne bude hladno. Nije bilo dovoljno svjetlosti i morao je biti vedar dan da bi mogao pratiti spektar duginih boja. “Kako se ponašaju, kako ide jedna ispod druge, kako skače boja, kako crvena boja poteže ljubičastu i tako dalje, a to su sve prepletene boje koje moraš da pratiši uz dugotrajno iskustvo da naučiš.” Tajne zanata Đuri Milanoviću, koji je inače profesor fizičke kulture, otkrio je otac. Imao je priliku da radi u školi, ali “škola, kakva je danas, nije za njega”. “Jednostavno, rođen sam u kovačiji i dan-danas kad odem na more pa se vratim, ne odem nigdje ni u kuću, ni kafanu, niti bilo gdje, prvo uđem u radnju i udahnem taj miris kovačije. Kovačija je u mom genetskom kodu”, kaže Đuro. Na pitanje ima li zarade, kroz smijeh odgovara: “Zarada je relativna stvar, mene lično ne zanima. Imam dovoljno da mogu živjeti do kraja života da ništa ne radim, a ovo radim iz ljubavi, svako jutro s radnicima u sedam, oni odu u četiri kući, a ja ostanem do devet, deset, 11 sati naveče i non-stop radim, jer to me ispunjava”.   (fokus.ba) Podijeli: Related